Napredna bajka o mladom caru

Nekada davno u jednom svetu, mnogo nalik ovom našem, postojalo je jedno carstvo. Ovo carstvo bilo je bogato i moćno jer se nalazilo na raskršću trgovačkih puteva i obuhvatalo je najplodnije doline, najčistije reke, najbogatije pašnjake i rudnike zlata. Sve što je jednom narodu trebalo ovo carstvo moglo je da proizvede, a uvek je bilo viška da se proda drugima.

Narod ovog carstva živeo je lepo i bezbrižno.

Najviše zaslužan za to bio je njihov car. Došao je na vlast nakon velikog rata i pomogao narodu da se izbavi iz bede ratnog razaranja, za šta su mu ljudi bili večno zahvalni i tolerisali su njegov strog režim. Iako nije bilo dozvoljeno kritikovati cara i njegovu vladu, narod je imao manje  slobode, ali pošto su živeli lepo, nisu mnogo obraćali pažnju na to.

Naravno da je bilo korupcije i zavisti na svakom koraku, ali je car bio toliko veliki autoritet da su svi ti gramzivi ljudi znali za granicu i plašili se careve odmazde ako preteraju. Iako je sve ovo nekako čudno na prvi pogled, funkcionisalo je a narod je uglavnom bio srećan i zato su podnosili Cara koji je vladao kako je hteo.

Veliki Car znao je tajnu vladanja: Hleba i igara. Narod je bio sit i zabavljen i niko se nije bunio, osim par pojedinaca, ali ni oni nisu smeli preglasno. I njima se svidjalo sto nisu gladni. Car je bio ruka koja vas je držala u postojanju i svi su se plašili da će jednom Car svoju ruku povući.

Narod se plašio, ali carevi sinovi su jedva čekali da on umre. Car je imao mnogo sinova i svi su želeli vlast. Svaki od njih, od najstarijeg do najmlađeg želeo je da bude car umesto cara. Znajući za nezdravu ambiciju svojih sinova car je pokušao da im svima  da po parče vlasti, po deo odgovornosti, ali to im nije bilo dovoljno.  Veliki car je vladao nekoliko decenija i verovao je da je ostavio stabilno društvo koje neće njegovi sinovi moći da upropaste, ali car je precenio svoj narod i podcenio svoje sinove kao i svoje neprijatelje.

Car nije shvatao da je strah efektivan motivator dok god postoji to čega se plašiš, ako oduzmeš izvor straha, svim kukavicama prorade kompleksi.

No, kao što se sve završava tako je i car preminuo i njegova vladavina se završila.  Carstvo je neko vreme uspelo da postoji, ali ambicija carevih sinova krenula je da ga razara. Nije dugo prošlo nakon što je car preminuo, a braća su počela da se svađaju čije je carstvo.

Ovakvo stanje jedva su dočekali svi oni koji su bili pokvareni i korumpirani. Sada je došlo njihovo vreme. Počeli su da careve sinove huškaju jedne protiv drugih i da iz njihovih sukoba izvlače profit. Mnogi su se ovde obogatili i stekli ogromnu moć.

Ova svađa carevih sinova nije prošla neprimetno kod svih okolnih država kojima je jako carstvo ovde smetalo. Obratili su se bogatašima i rekli im da će ako rastave carstvo, moći još više da zarade. Ljudska pohlepa je čudna boljka. Ona stvara rupu u  čoveku koja se ničim ne može popuniti, koliko god da ti novca stavljao u nju. Što više hrani čovek crnu rupu u sebi to veća ona  postaje i gladnija.  Naravno da su ovi ljudi prihvatili tako nešto. Mogućnost veće zarade je bila i suviše primamljiva.

Podelili su careve sinove i naterali ih da svako zauzme po jednu oblast carstva i proglasi sebe za kralja te oblasti. Jedan sin vladao je iz glavnog grada, a ostali su se razmileli po ostalim gradovima i proglasili nezavisnost. Tako su narodi carstva podeljeni granicama zbog gramzivosti i ambicije.

Ipak, to nije bilo dovoljno. Da bi carstvo zaista proaplo u nepovrat bio je potreban rat. Tako su oni gramzivi ljudi opet dobili novac da to sprovedu u delo. Ubedili su careve sinove da su svi ostali protiv njih i da brat iz glavnog grada želi da ih uništi. Carevog naslednika u glavnom gradu ubedili su da su ga braća pokrala i izdala podelivši carstvo i da jedino ratom može da povrati očevo nasledstvo.

Tada su sva braća, svaki u svom kraljevstvu, zapalili seme mrženje u narodu koji je sve teže i teže živeo jer su se oni lopovi bogatili na njihovoj propasti.

Narod je otpočeo krvavi rat jer su jedva dočekali da neko uperi prstom negde i kaže im da je onaj drugi kriv što loše žive i da tog drugog treba ubiti. Rat je trajao nekoliko godina i mnogo je ljudi izgubilo živote i domove.

Ljudi koji su živeli kao komšije i prijatelji počeli su da mrze jedni druge samo zato što im je neko rekao da tako treba. Onog momenta kada je prosuta krv sve je otišlo u nepovrat jer krv traži još krvi i tome nema kraja. Ljudi su poludeli i u svojoj ludosti počinili nedela koja su u drugim situacijama neizreciva.

Posle godina ratovanja potpisan je mir, ali nakon toliko prolivene krvi mržnja je postala previše jaka da bi se ikada narodi mogli ujediniti u isto carstvo. Stvorene su nestabilne male države koje su iscrpljene ratom i razaranjem, tako da više nikada neće postati vojni, ekonomski li poitički faktor.

Tako je najstariji sin ostao da vlada u onome što je ostalo od carstva, ali narod ga nije više mogao trpeti. Nisu više mogli da ćute, a on je na njihovu pobunu odgovorio silom,. Ali ljudi su bili gladni i  izmučeni ratom i želeli su promene.

To su videli neki od mlađe braće koji su ostali u glavnom gradu jer su bili previse mladi kada je Car umro. Videli su svoju priliku da smaknu svog brata koji nije želeo da deli vlast sa njima već ih je nemilosrdno proganjao, tu i tamo dozvolivši nekome od njih po neku mrvicu sa svog stola.

Obratili su se opet stranim silama i bogatašima  da im daju novac za revoluciju. Ovi su naravno odmah videli svoju šansu. Pošto je glavni grad i preostala država oko njega zauzimala centrali položaj sa najviše resursa, odgovaralo im je da na vlasti budu ljudi koji će im biti dužni.

Mlađa braća dobila su željeni novac i podigla revoluciju protiv brata koji ih je ugnjetavao. Narod se pouzdao u njih i podržao ih je, Obećaj gladnome koru hleba i pratiće te gde god poželiš.

Kada je revulicja prošla i kada su skinuli sa vlasti svog najstarijeg brata, preostala braća se dogovore da vlast podele. Podelili su se u partije i  dali narodu izbor da glasa koji od preostalih carevića će da vlada naredne godine. I tako su se braća deset godina smenjivala na vlasti.

Dali su narodu više slobode nego što je ikada imao. Narod je verovao da se pita za nešto i da odlučuje o svojoj sudini, ali u srži ništa se nije promenilo.  Narod je i dalje bio gladan, samo što su verovali da će se uskoro zasititi i da će živeti u izobilju kao i pre.

Ali, prave promene i boljitak naroda nije bio u interesu onih koji su doveli mlađu braću na vlast i koji su došli da naplate svoje dugove.

Iz cele ove podele izostavljen je najmlađi carev sin. Kada je car premino on je bio još beba i odrastao je u svetu u kom se njegova braća glože oko vlasti. To je bio surov svet i on nije pamtio bolja vremena.  Pošto je bio znatno mlađi od ostale braće, oni su ga isključivali iz skoro svake podele vlasti šutirajući ga u stranu kao pašče. U njemu je polako rasla zavist  i mržnja prema njima svima. Izrastao je u čoveka veoma opreznog, lukavog i željnog svega, ali pre svega vlasti. Želeo je da bude moćan kao  njihov otac.

Zato je on ćutao u ćošku i čekao svoj trenutak.

Kako je narodu nije postajalo bolje dovoljno bryo i bio je još uvek praznog stomaka, počeo je da se buni protiv sadašnjeg ustrojenja vlasti. To je ono što je najmlađi sin ćekao. Ovo je bila prilika koju nije smeo da propusti. Morao da se dokopa moći koju je toliko želeo, a koja mu je toliko dugo uskraćivana.

Izašao je pred  narod i obratio im se:

” Narode moj! Do sada su ovde vladali ljudi gladni vašeg hleba. Terali su vas da ratujete za njih i da radite za njih ne bi li vratili njihove dugove. Ništa što su vam obećali nisu vam ispunili. Dvadeset godina već vi živite u jadu i bedi dok se oni i njihovi prijtalji bogate.na vaš račun. Ja sam sin svoga oca i poput njega ja ću vas povesti u lepšu budućnost. BIćemo ponovo ponostiti i jaki. Proteraćemo sve one koji su se bogatili na vama i vratićemo vam ono što vam pripada.”

I narod ga je poslušao, ali to nije bilo dovoljno. Da bi se vlast preotela potreban je novac.  Ovde je najmlađi sin pokazao koliko je naučio.

Obratio se onima koji imaju novac, koji su i njegovu braću finansirali, Tražio je njihovu pomoć, a kao nadoknadu obećao im je pokoran narod, koji se neće buniti, kao što se ni portiv njegovog oca nisu buniti. Jedina razlika biće u tome što je njegov otac ograničaviao i sputavao gramzive ljude da ne uzmu previše, a on će im dati sve,. Neće im samo vratiti dugove sa kamatom, daće im sve. Daće im sve rudnike i sva žitna polja, sve reke i jezera. Daće im narod da im služi kao roblje i to roblje koje se neće buniti i neće tražiti hleba. Sve će im on to dati samo da ga postave za cara nad njegovom starijom braćom.

Tako je i bilo. On je dobio na svoju stranu nezadovoljan narod koji je u njemu video lik starog Cara, a oni koji su krađom postali moćni pomogli su mu da dođe na vlast. Nije bilo revolucije, narod ga je izabrao.

Straija braća su se našla bez novca i resursa da mu se suprotstave.

Konačno se najmlađi sin dokopao vlasti. On je dobro znao kako da narod održi u večitom stanju straha i zato se narod nije bunio. On je to čakj radio i bolje od svog oca. Izmišljao je stalno razne pretnje koje nastoje da unište njegov narod, a sebe postavljao kao borca protiv istih.

Naravno uvek bi on pobedio.

Pružio je narodu dovoljno igara i zabave, da ljudi nisu uopšte shvatili da nemaju hleba.

Njegova braća koja su izgubila vlast nisu znala kako da mu se suprotstave, a nisu se mnogo ni trudili jer su do sada postali izuzetno bogati ljudi.   Sadašnji vladalac  znao je da se oni neće buniti dok god to bude tako.

Imao je apsolutnu kontrolu. Svi njegovi saradnici bili su daleko inferirorniji od njega i nisu znali tačno šta treba da rade, ali su očajnički želeli taj ugled koji im je dat pa su bez pogovora izvršavali sva njegova naređenja.

Najmlađi sin polako je postajao Car, a nije morao ni jednog metka da ispali. Narod nije imao snage da se pobuni jer je bio gladan, a ni želje jer su imali jeftinu zabavu koje je bila dostupna u velikim cirkusima koji su radili bez prestanka.

Sve svoje oponente on je proglašavao stranim plaćenicima i izdajnicima, a ljudi su se  odmah se obrušavali na njih poput lešinara. Svi su želeli da mu se dodovore isto kao u njegovom ocu.

Mladi car je izmišljao probleme da bi se narod uplašio, a onda ih hitro rešavao ne ustrčavajući se nimalo da zaprlja ruke ako je to potrebno. To je išlo od toga da je utrčavao u zapaljene kuće da spašava ljude, do toga da je davao ultimatume velikim svetskim silama. Naravno sve je to bilo laž i dobro osmišljena predstava.

Vrhunac svega bio je kada je narodu obećao zlatnu kulu u glavnom gradu koja će biti magična i doneti apsolutni boljitak svima. Narod je gledao u zlatnu maketu kule i klanjao se novom mladom caru i njegovoj mudrosti.

U međuvremenu oni koji su mladog cara doveli na vlast, lagano su uzimali sve što im je obećano. Preuzeli su sve rudnike i sva polja i sve doline, a narod su vezali u lance i naterali su ga da radi u tim rudnicima i na tim poljima.

Mladi car je na kraju izgradio svoju zlatnu kulu, iako je izgradnja trajala gotovo čitavih trideset godina i postavio je svoj tron na njenom vrhu.

Seo je na svoj zlatni tron, u svojoj zlatnoj kuli i dočekao je kraj svojih dana sedeći tu dok je njegov narod umirao u ropstvu, gladan ali i dalje zaljubljen u svog zlatnog cara.

Leave a comment

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Start a Blog at WordPress.com.

Up ↑